U svibnju sam se preselio u Tokio s dva kofera. Uspjela sam se snaći u tokijskom metrou i odnijela torbe do svoje zajedničke kuće. Trebao sam se naći s upraviteljem u 9 ujutro radi dogovora o useljenju. Čekala sam vani na stepenicama i čitala svoju knjigu. Nebrojeni su ljudi ulazili i izlazili iz zgrade, ali nitko mi nije dopustio da čekam u predvorju. Bio sam iscrpljen. Na kraju se netko tko je ranije otišao na trčanje vratio i dodao mi bocu vode dok je počela zalijevati vrt vani. To je bio početak ljubaznosti koju sam doživio od nekih u ovoj dionici. 

 

Nastavio bih upoznati Cita Wheelingtona koji je organizirao tjedne večere u kuharskom klubu. Smišljao bi recepte, članovi bi mi pomogli u kupovini sastojaka, a zatim bi svima uputio kako to kuhati. On je tako sjajna osoba. Stvarno topao i gostoljubiv i žestoko odan svojim prijateljima. 

 

Nakon korone htjela sam nastaviti isprobavati još recepata. Na kraju sam živio u malom jednosobnom stanu, ali to me nije spriječilo da svoj stol koristim za gotovo sve.